OVISNOST

 

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO,2019) ovisnost je psihičko, a ponekad psihičko i tjelesno stanje koje nastaje uslijed međusobnog djelovanja živog organizma i sredstva ovisnosti. Prema Zakonu o suzbijanju zlouporabe droga (NN 108/19), ovisnost je stanje neodoljive potrebe (psihičke ili fizičke) za uporabom droge. Ovisnost karakterizira nesavladiva žudnja, odnosno neodgodiva prisila za uzimanjem sredstva ovisnosti, bilo zbog njegovih poželjnih učinaka, bilo da se izbjegnu patnje koje će se javiti ako se s uzimanjem prekine. Petz (2005, str. 323) navodi kako se ovisnost manifestira kao kronični recidivirajući poremećaj koji se temelji „na poticanju ili izazivanju povećanog ili smanjenog stupnja aktivacije središnjeg živčanog sustava, što se postiže unosom u organizam nekih psihoaktivnih tvari“, a prati ga ponašanje usmjereno prema traženju i uzimanju sredstva ovisnosti (droge koja sadrži psihoaktivnu tvar), gubitak kontrole u uzimanju droge i pojava negativnog emocionalnog stanja kada se pristup drogi onemogući (Brlas, 2010). U Desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB-10, 1994, str. 244-245), ovisnost je opisana kao „skupina pojava ponašanja, kognicije i fizioloških promjena koje se razvijaju nakon ponavljane uporabe pojedinih tvari i, redovito, uključuju jaku želju za uzimanjem te tvari i poteškoće u kontroli njezina uzimanja… i …mnogo veća važnost pridaje se uporabi droge nego ostalim aktivnostima i obvezama, uz povećanje tolerancije i povremene tjelesne znakove apstinencije.“ Ovisnik je osoba koja usvaja ovisničko ponašanje te u tom ponašanju ustraje, često zanemarujući opasnosti i rizike koji dolaze uz takvo ponašanje. Ponašanje se ponavlja, nerijetko kroz duže razdoblje pri čemu može, ali i ne mora doći do razvoja fizičke ovisnosti. Kod naglog prestanka uzimanja sredstva ovisnosti može doći do apstinencijskog sindroma, a koji se manifestira tjelesnim simptomima (povišeni krvni tlak, grčeva u području trbuha) ili emocionalnih simptoma (disforija).

Prema Brlasu (2010) važna odrednica ovisničkog ponašanja, osobito u osoba s „više godina ovisničkog staža“, jest tvrdokornost toga ponašanja i otpornost na promjene. Naime, ovisnici razvijaju i usvajaju navike i aktivnosti usmjerene na pronalaženje i zlouporabu sredstva ovisnosti, a koje je vrlo teško mijenjati.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO, 2019) zlouporabu droga definira kao uporabu pishoaktivnih tvari u takvom opsegu za koji je vjerojatno da će prouzrokovati mentalnu disfunkciju te poremećaje u ponašanju. Konzumacija sredstva ovisnosti dovodi do dubinskih i dugoročnih promjena na mozgu, dok se konzumacijom sintetskih droga te promjene mogu dogoditi nakon samo jednog uzimanja/konzumacije. Tako nastale promjene ostaju i po prestanku konzumacije, a očituju se kao ovisnost.

Postoje dvije vrste ovisnosti – psihička i fizička ovisnost. Psihička ovisnost je stanje unutarnje prisile (znak gubitka kontrole) za povremeno ili redovito uzimanje sredstava ovisnosti radi stvaranja osjećaja ugode ili izbjegavanja nelagode, znakovi apstinencije su psihičkog karaktera. Ponekad je teško odrediti granicu između takve ovisnosti i životnih navika. Fizička ovisnost je stanje prilagodbe organizma (staničnih procesa na sredstvo ovisnosti) koje se manifestira karakterističnim (u odnosu na vrstu tvari) poremećajima fizičke i psihičke prirode pri obustavljanju ili znatnom smanjenju u tijelo unesene količine psihoaktivne tvari. S neuroznanstvenog stajališta teško je prihvatiti postojanje samo psihičke ovisnosti, jer bi to značilo da psihičke funkcije nemaju svoju molekularnu osnovu u zbivanjima u našem mozgu (Ured z suzbijanje zlouporabe droga, Osnovni pojmovi, 2019).

Tolerancija je još jedan pojam koji se javlja kada se govori o ovisnosti i ovisničkom ponašanju. Može se odnositi na lijekove, alkohol i sredstva ovisnosti, a označava psihičko i fizičko stanje koje se razvija u korisnika pojedinih sredstava ovisnosti te opisuje potrebu za povećanom konzumacijom sredstva ovisnosti kako bi se postigao učinak. Pojednostavljeno, nakon što osoba konzumira neko sredstvo ovisnosti kroz duži period, javlja se potreba za povećanjem količine, a s ciljem postizanja prvotnog učinka. Brlas (2010) toleranciju definira kao razvoj stanja u kojemu je za jednaki učinak prethodnome potrebna veća količina istoga sredstva ili smanjenje učinka ako se uzima ista količina sredstva. Osim tolerancije, može doći i do senzibilizacije (Jurić, 2004., prema Brlas 2010) pri čemu korisnik postaje osjetljiviji na pojedino sredstvo bez povećavanja doze (posebno se to događa s kokainom).

Kada govorimo o razvoju problema ovisnosti, možemo ih podijeliti u nekoliko stupnjeva:

 

  • Probno uzimanje ili eksperimentiranje

Mnogi adolescenti su jednom ili više puta u životu probali, odnosno eksperimentirali s legalnim drogama (npr. duhan i alkohol), a povećanje dostupnosti „lakih“ droga poput kanabinoida čini grupu eksperimentatora sve većom. Ovdje se podrazumijeva da su eksperimentatori zadovoljili potrebu za radoznalošću ili su kroz konzumaciju dokazivali svoju „odraslost“ jednom ili kroz nekoliko pokušaja te da na tome ostaje (što se događa u većini situacija). No, kod jednog dijela mladih ponovni kontakt i „koketiranje“ sa sredstvom ovisnosti, uz rizičnu situaciju ili okolinu, mogu potaknuti na želju za nastavkom uzimanja štetnog sredstva. Do probnog uzimanja često dolazi zbog znatiželje ili nagovora prijatelja/vršnjaka.

 

  • Traganje za boljim raspoloženjem

U ovom stupnju razvoja problema ovisnosti, mladi sredstvo počinju doživljavati kao poželjan dio svakodnevnog života. Vrijeme provedeno pod djelovanjem sredstva doživljava se kao nešto pozitivno (zbog osjećaja ushićenosti, otupljenosti, bijega, relaksacije i sl.). Na konzumaciju se počinje trošiti sve više vremena, novaca, ali i energije. Konzumira se još uvijek povremeno i uglavnom u društvu te sama konzumacija ne ometa normalno funkcioniranje tijekom dana.

 

  • Štetna uporaba

U ovom stupnju, korisnik sredstva počinje biti zaokupljen sredstvom ovisnosti te ono postaje neophodno u svakodnevnom funkcioniranju. Počinju laži, pada uspjeh u školi, novac potreban za nabavu sredstva ovisnosti nabavlja se pod svaku cijenu (bilo legalnim ili ilegalnim radnjama). Odnosi s bliskim ljudima se pogoršavaju, a najveći dio vremena se provodi s drugim uživaocima sredstava. Osoba u ovom stupnju postaje svjesna problema, ali vjeruje da s konzumiranjem sredstva ovisnosti može prestati kad god poželi, a ako nije do tada, obitelj počinje prepoznavati problem.

 

  • Ovisnost

Ovo je zadnji stupanj gdje je uzimanje sredstva ovisnosti prisilno, neodgodivo i tome su podređene sve ostale okolnosti i dnevne aktivnosti. Razvila se tolerancija, pozitivni učinci se smanjuju, a sredstvo se uzima s ciljem izbjegavanja negativnih osjećaja apstinencije. Socijalno funkcioniranje je sve slabije, te je u fokusu samo zadovoljenje potrebe uzimanje sredstva.

S obzirom na to da su sredstva ovisnosti većinom ilegalne tvari, do njih se ne dolazi uvijek tako lako. Isto tako, mnogi koji krenu s „ozbiljnom“ konzumacijom žele prestati i odviknuti se te u nekom trenutku prestaju s konzumacijom sredstava ovisnosti. Tako započinju apstinenciju koju karakteriziraju vrlo često izrazito neugodni simptomi (psihički i tjelesni), nerijetko više njih, a koji se zbog toga što nastaju uslijed apstinencije od sredstva ovisnosti nazivaju apstinencijskim sindromom ili sindromom ustezanja i koji vode u tzv. apstinencijsku krizu ovisnika (Brlas, 2010). Apstinencijski sindrom očituje se znakovima pretjerane aktivnosti središnjeg živčanog sustava. Simptomi započinju 4-6 sati od posljednje konzumacije, a javlja se potreba za uzimanjem sredstva ovisnosti uz tjeskobu, ubrzano disanje, znojenje, suzenje, slinjenje, te zijevanje. Mogu se javiti i drhtavica, izmjena osjećaja topline i hladnoće, trzanje i bol u mišićima, anoreksija (Pliva, 2019).

Prem prof.dr.sc. Zoričiću (2018) bolest ovisnosti ubraja se među bolesti o posebne sociomedicinske važnosti, a ima golemi utjecaj kako na pojedinca tako i na njegovu obitelj, ali i cjelokupno društvo.

Promatrajući obitelj, posljedice su itekako teške. U obitelji s članom obitelji koji ima problem ovisnosti, često dolazi do narušavanja interpersonalnih odnosa što dovodi do disfunkcionalnosti obitelji, narušavajući emotivne odnose i komunikaciju ne samo unutar obitelji, već i obitelji prema širim sustavima. Upravo zbog toga, potrebno je uključiti cijelu obitelj u rješavanje problema.

S druge strane, na razini društva javljaju se i društvene norme, običaji i stajališta koji preko socijalnog pritiska diktiraju običaj eksperimentiranja sa psihoaktivnim tvarima (nikotin, alkohol) ili ih tabuiziraju i zabranjuju (heroin, kokain) (Zoričić, 2018). Svaku ovisnost možemo sagledavati s tri uzročna čimbenika:

  • biološkog
  • psihološkog

 

Koji od njih je ključan za razvoj ovisnosti, teško je reći, ali sigurno je da sva tri utječu na razvoj ovisnosti. Prema Zoričiću (2018) „nije neispravno kazati da zapravo nijedan od njih posebno ne utječe odlučno na razvoj ovisnosti. Najbliže je istini činjenica da međuigra, uzajamni utjecaj spomenutih triju čimbenika, u različitim omjerima kod svakog pojedinca, utječu na razvoj ovisnosti.“

Kuzman (2010; prema Zoričić, 2018) navodi da su treći po težini javnozdravstveni problem upravo bolesti ovisnosti (odmah nakon maligniteta i kardiovaskularnih bolesti).

Sustav liječenje u Hrvatskoj temelji se na mreži bolničkog i izvanbolničkog tretmana. U tretmanu je nužan multidisciplinarni pristup s ciljem sveobuhvatnog i što učinkovitijeg liječenja, rehabilitacije te reintegracije osoba s problemom ovisnosti u širu društvenu zajednicu. U tretman su stoga, osim psihijatara i drugih specijaliziranih liječnika, uključeni socijalni pedagozi, socijalni radnici, psiholozi, radni terapeuti i druge specijalizirane zdravstvene djelatnosti kao i volonteri. Proces liječenja i tretmana je često dugotrajan, kod nekih i doživotan. Osim multidisciplinarnog pristupa, važan je individualni pristup svakoj osobi s problemom ovisnosti.

 

Bolničko liječenje provodi se u suradnji s timovima liječnika obiteljske medicine, ali i u okviru specijaliziranih bolničkih programa te s drugim zdravstvenim i nezdravstvenim subjektima. U sklopu zdravstvenog sustava Republike Hrvatske, bolničko liječenje se sastoji od psihijatrijskih bolnica, odjela u općim, županijskim i kliničkim bolnicama te odjela u zatvorskoj bolnici Zagreb (Ured z suzbijanje zlouporabe droga, 2019). Bolničko liječenje traje od 16 dana do 3 mjeseca, a u okviru kojeg se provode programi detoksikacije, farmakoterapije i psihosocijalnog tretmana.

Izvanbolničko liječenje omogućeno je u 21 Službi za zaštitu mentalnog zdravlja te prevenciju ovisnosti pri Županijskim zavodima za javno zdravstvo, Savjetovalištu za prevenciju ovisnosti Poreč te poliklinici KBC-a Sestre milosrdnice.

Osim bolničkog i izvanbolničkog liječenja te psihosocijalnog tretmana koji se provode u zdravstvenom sustavu, dugi niz godina pojedini oblici psihosocijalnog tretmana ovisnika provode se u terapijskim zajednicama i domovima za ovisnike kao i u sklopu udruga koje pružaju različite oblike psihosocijalne pomoći i tretmana ovisnicima i članovima njihovih obitelji. U sklopu smještaja ili boravka u domu i terapijskim zajednicama, ovisnicima se usluge mogu osigurati najdulje tri godine (Ured z suzbijanje zlouporabe droga, 2019).

Ponašajne ili bihevioralne ovisnosti definiraju se kao ovisnosti koje nisu vezane uz zlouporabu neke psihoaktivne tvari, a dijele neka obilježja s ovisnošću prouzročenom psihoaktivnom tvari. Sam naziv govori da je središte ovog oblika ovisnosti upravo u ponašanju pojedinca. Alavi i suradnici (2012) pojašnjavaju kako je prema mišljenju stručnjaka u području bihevioralnih znanosti, sredstvo ovisnosti sve što postoji, ukoliko ono ima mogućnost stimulirati neku osobu. Isti autori navode i kako se ovisnošću može nazvati stanje u koje dođe osoba kada njene navike postanu „obavezne“. To znači da osoba s problemom ove vrste ovisnosti ne može provesti duži period bez stimulirajućeg sredstva, predmeta ovisnosti, odnosno ovisničkog ponašanja. Shodno tome, kod ponašajnih ovisnosti vidljivo je da nije potrebno neko sredstvo jer osoba svoju ovisnost u ovom slučaju razvija na temelju određenog ponašanja.

Bihevioralne ovisnosti spadaju u specifičnu skupinu mentalnih i ponašajnih poremećaja te se definiraju kao ovisnosti kod kojih je isključena konzumacija psihoaktivnih supstanci kao uzroka same ovisnosti (Demetrovics i Griffiths, 2012). Kod bihevioralnih ovisnosti zanimljivo je kako obično dolaze u komorbiditetu s drugim poremećajima ili problemima. McDougall (2001; prema Rosenberg i Curtiss Feder, 2014) smatra kako ova skupina ovisnosti često dolazi u kombinaciji s aknsioznim poremećajima i poremećajima raspoloţenja te da osobe koje imaju bihevioralnu ovisnost, sredstvo svoje ovisnosti koriste kako bi smanjile intenzitet emocija ili u potpunosti prevladale emocije koje ih preplavljuju. Alavi i suradnici (2012) objašnjavaju da bi se nešto dijagnosticiralo kao bihevioralna ovisnost, ono mora biti uzrok poteškoćama u funkcioniranju na poslu, u socijalnim vezama i u socijalnim situacijama.

 

 

Izvori:

  • Addictive behaviours. Posjećeno 14.11.2019. na mrežnoj stranici Svjetske zdravstvene organizacije (WHO): https://www.who.int/
  • Alavi, S.S., Ferdosi M., Jannatifard, F., Eslami, M., Alaghemandan, H., Setare, M. (2012): Behavioral Addiction versus Substance Addiction: Correspondence of psychiatric and psychological Views. International Journal of Preventive Medicine. 3 (4), 290-294.
  • Brlas, S.(2010). Važno je ne započeti:Neki temeljni pojmovi pshilogije ovisnosti. Virovitica: Zavod za javno zdravstvo Sveti Rok Virovitičko-podravske županije.
  • Demetrovics, Z., Griffiths, M., D. (2012): Behavioral addictions: Past, present and future. Akademiai Kiado, Budapest Journal of Behavioral Addictions 1(1), 1-2.
  • Kuzman, M.(1994.): Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema, Deseta revizija /MKB-10/. Svezak 1. Zagreb: Medicinska naklada.
  • Liječenje i psihosocijalni tretma. Posjećeno 14.11.2019. na mrežnoj stranici Vlade Republike Hrvatske, Ured za suzbijanje zlouporabe droga: https://drogeiovisnosti.gov.hr/
  • Petz, B. (2005.): Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.
  • Osnovni pojmovi. Posjećeno 14.11.2019. na mrežnoj stranici Vlade Republike Hrvatske, Ured za suzbijanje zlouporabe droga: https://drogeiovisnosti.gov.hr/
  • Priručnik bolesti: Ovisnost. Posjećeno 14.11.2019. na stranicama Pliva zdravlje: https://www.plivazdravlje.hr
  • Rosenberg, K., P., Curtiss Feder, L. (2014): An Introduction to Behavioral Addictions. Cornell University Medical Center, New York. 1-17.
  • World Health Organization (WHO). Posjećeno 14.11.2019.
  • Zoričić, Z. (2018): Ovisnosti: prevencija, liječenje i oporavak. Zagreb: Školska knjiga.
  • Zakon o suzbijnju zlouporabe droga: Narodne novine, br. 107/01, 87/02, 163/03, 141/04, 40/07, 149/09, 84/11, 80/13, 39/19